Arhiv tekstova
Europsko odricanje od kr{}anske povijesti
Poznato je iz prirodnih znanosti da je stablo toliko jako koliko mu je duboko korijenje. Naime, samo stablo je važno. Sigurno da je najvažnija krošnja koja donosi cvijet i plod. I stablo i krošnja se vidi. Tome se divimo, to gledamo, u tome uživamo. Malo tko razmišlja o onomu što se ne vidi. Ono je skriveno našim očima i dok dijete ne krene u školu i počne učiti, ne zna da je barem toliko važan, kao stablo i krošnja sa svim ljepotama, cvijećem i plodovima, i korijen. Sada djeca rijetko sudjeluju u sađenju drveća, a još manje u vađenju, da bi imali iskustvo dubine i važnosti korijenja. Ljudi, bilo iz znanosti, bilo iz praktičnog rada, znaju što znači duboki korijen i kako je on bitan. Kada je komunizam bio na vrhuncu u europskim zemljama, začudio sam se jednom kardinalu koji je u takvoj komunističkoj zemlji postao kardinal i kao motiv svoga grba izabrao sljedeće: na plavom polju je jedno stablo – odrezano, ali se vidi da to odrezano stablo ima korijenje i na stablu je jedva primjetljiv jedan novi izdanak. Shvatio sam aluziju toga crkvenoga kneza. Svi su mislili da je njegov narod srezan, a on, kardinal, vjerovao je da će iz toga stabla koje ima korijenje ipak izniknuti mladica. Danas je ta zemlja kršćanska gdje cvatu duhovna zvanja i crkveni život. Dakle, ona mala stabljika se razvila u veliko stablo čiji se cvjetovi vide, a i plodovi već uživaju. Kardinal je bio prorok ne samo riječima nego i najobičnijim znakom kao što je kardinalski grb.
ČLAN 51. EU POVELJE: Ovih dana sam sudjelovao na jednom međunarodnom višednevnom seminaru – susretu Kršćanskih crkava Europe – Istoka i Zapada, gdje se puno razmišljalo, molilo i govorilo. Ono što je bitno, bili smo zajedno, molili, radili i živjeli. Cijela Europa - ali kršćanska. Dakle, može se. I baš tada me je duboko potresla vijest o ishodu ministarske konferencije u Napulju. Famozni članak 51. Europske povelje. Europa piše svoj Ustav. Želi definirati sebe kao zajednicu naroda. Ona je objedinjena mnogim datostima i nazire se budućnost Europske unije. Bit će to moćna zajednica ekonomski integrirana, i u bogatstvu naroda i kultura jedna osobita zajednica s puno bogatstva baš radi jedinstva u različitosti. Međutim, ono što mene, ali nisam sada važan više ja, nego što nas vjernike i Crkve osobito zabrinjava je pitanje korijena Europe.
Poznato je da je Sveti Otac osobno, da su sve Crkve zajedno i toliki nebrojeni pojedinci tražili da barem na neki, makar i najblaži način, uđe u Ustav Europe njena vlastita svijest o njenim vlastitim korijenima, za koje se ne može zanijekati da su kršćanski.
»USTAVNI« APSURD: I sada živimo u vrijeme teškoga apsurda. Europa unatoč svih nagovaranja, dogovaranja, poticanja to ne želi. Ona se uporno odriče povijesne istine da je sadašnja Europa ukorijenjena u kršćanskom mentalitetu. Uporno želi izbjeći povijesnu stvarnost, da u svom svojem izričaju, ponašanju, mentalitetu nije drugo nego zajednica naroda od kojih su skoro svi samo zato postali narodi i ostali narodi, što su »pustili korijenje« u kršćanskom redu vrednota. Bilo je u povijesti mnogih naroda u Europi, ali su svi prošli Europom, bili u njoj, i nestali iz Europe. Danas ih samo spominjemo povijesno. Oni narodi, koji su u Europi danas, postali su Europljani u procesu povijesti kada su primili kršćanstvo i počeli graditi svoju kršćansku povijest. Bilo je uspona i padova. Bilo je kriza i ratova, ali nije pobrkana ljestvica vrednota. Na kraju se ipak znalo postaviti istinito i objektivno jer je postojala dimenzija vrednovanja prema moralnim i etičkim normama. Ne moramo ponavljati da je to bila kršćanska etika i moral. Bilo je uvijek onih koji ne vjeruju. Bilo je uvijek onih koji drugačije vjeruju. Bilo je, na žalost, kada je vjera poslužila kao razlog za sukobe. Bilo je povijesnih razdoblja kada su, na žalost, vođeni vjerski ratovi, ali se i tada na kraju ishod okarakterizirao u svjetlu neoborivih i vječnih vrednota. Stablo je često puta srezano, ali korijen nije iščupan. Korijen nije uništen. I jasno, nikla je mladica koja je iz toga korijena donijela novo stablo i rodila novim plodovima.
STVARANJE »NOVE POVIJESTI«: Sada se za volju isključivo političkih i ekonomskih interesa Europa odriče svojih korijena. Bojim se da to uporno odricanje i poricanje nije samo rezanje stabla, nego doslovno čupanje korijena. Strah koji nije samo naš nego mnogih ljudi koji razmišljaju je opravdan. Hoće li Europa ostati Europom u času kada više ne bude imala korijenja? Odakle će stablo Naroda crpsti snagu, kako će podnositi povijesne vjetrove i kako će se oduprijeti udarcima? Najvažnije je kako će stablo rađati cvijećem i plodovima kada više nema korijena? Tako »staro drvo« kao što je Europa, ne može se presađivati. Ona bez korijenja bit će suho stablo. Neće rađati plodovima, a da o cvijeću i ne govorimo. Nije li već sada Europa samo naziv za nešto što nikada neće zaživjeti pravim životom, samo radi toga, jer je dopustila da »za volju mira«, da ne bi »povrijedila« one koji su ušli na tko zna koji način u Europu, ne poštujući njezino korijenje jer se ono ne vidi, kao i svako drugo korijenje?
Ako je to tako, a čini se da je tako, onda je Europa mrtva. Dolazi nova kultura, novi narodi, nove stvarnosti s kojima se neće moći suočiti Europa kao živa zajednica, jer više nije živa stvarno, nema svojih plodova jer se odriče svojega korijenja. Tako je to u životu pojedinca, tako je to u životu pojedinih naroda, tako je to i u životu jednoga starog kontinenta. Volio bih da ovo moje razmišljanje nije istinito. Bojim se ipak da, baš radi toga jer je, unatoč svih nijekanja, povijest učiteljica života, nju najslabije čitaju i razumiju političari. Šteta, jer sada oni stvaraju novu povijest koja je samo politička, a više nije multidimenzionalna pa je i bez budućnosti. Dao Bog, koji ima uvijek rješenje za čovjeka, da to ne bude tako. g
